|
|
| < | listopad, 2007 | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
| 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
| 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
| 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
| 29 | 30 | 31 | ||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Diana.
To je dovoljno.
Živim život bez droge,
jer droga uzima život
Shot with Canon PowerShot A520 at 2007-08-08
Free Web Site Counter
jednom kad noć...
Jednom kad noć
Ukrade nebu
Sve što si voljela na njemu
Bit će ti žao, bit će ti žao
Što nisam tu,
Ruke pamte samo ljubav najbolju.
Jednom kad usne
Ne budu htjele
U strancu utjehu tražiti,
Suze će srcu šapnuti da je pogriješilo
Jer nije ostalo tamo
Gdje je jedino voljelo.
Kada tuga jednom
Na vrata dođe,
A samoća zaboli,
Hoćes li moći ime moje
Sa usana svojih skloniti?
BILI SMO JEDNOM NAJBOLJI
O NAMA SU PRIČE PRIČALI!
I sad kad se sjetiš
Htjela bi vrijeme vratiti,
Poslije mene su ti lađe slomile
Bure i vjetrovi...
Ne pitaj me noćas ništa,
pusti me da šutim.
Ja noćas trebam mir.
Stare rane opet peku,
moje bitke dalje teku,
dušo ti nemaš ništa s tim.
Sa tvojeg izvora
moja se duša napila,
žedna tvojih godina
i sada mamurna
pita gdje je utjeha,
gdje je mladost nestala.
Idu dani, ja ih pratim,
ponekad do tebe svratim.
Dušo, tražim zaborav.
Molim sate da se vrate,
tragovima njenim hodam
tiho, kao da je tu.
Sve još miriše na nju.
I dan, i jutro što će doći
nakon ove noći,
noći bez sna.
I dvjesto godina,
da ih brojim u samoći,
otkako je otišla.
U mojim venama,
još je njenog otrova
još je doza prejaka.
A tebe ljubim
da ne poludim.
Samo da zaboravim...
Obljetnice, sjećanja, suze...
Domovinski rat. Zar nije tužno toliko toga žrtvovati i dobiti državu, doduše samostalnu, ali na staklenim nogama...
Haag,sud "pravde", zapečatio je sudbine mnogima. Najviše se pričalo o Anti Gotovini, koji je jedan od mnogih što su pali zbog politike. Možda je glupo ovdje pisati o ratu koji je iza nas, ali upravo sada kada obljetnice Ovčare, Knina, Vukovara izazivaju tugu, gorčinu i suze odlučujem ovoj temi posvetiti malo svog slobodnog vremena i razmijeniti mišljenje s vama.
Razlozi i, kao što bi naša prof. iz povijesti rekla,uzroci i povodi ovog rata su Srbi(ne znam zašto im uopće ime pišem velikim slovom, možda gramatike radi...)
Taj narod koji mi, djeca rata, održavamo živim kroz pjesme, svima znane narodnjake, i dižemo ruke čim čujemo prve taktove... Mojoj gorčini nema kraja kada znam da su ti isti Srbi zlostavljli naše žene, ubijali, klali
,iživljavali svoje pokvarene i poremećene umove kroz najgore oblike ponašanja. I ti isti sada šeću Zagrebom, Splitom, Rijekom, možda i Metkovićem bez imalo grižnje savijesti. Spavaju mirnim snom, dok hrvatski očevi i sinovi toga rata boluju od PTSP-a i žive taj rat iz dana u dan. Prema Hrvatima je nanesena nepravda svjetskih razmjera, naša ljubav nije dovoljna da zaustavi uništenje koje slijedi ova politika. To ipak nije moje područje.
Ali bitno je spomenuti strahote srpskog divljaštva, i sramotu hrvatskog naroda u nezauzimanju suvremenog stava o pitanju rata.
Moji vršnjaci žive bez očeva koji su dali život za Hrvatsku, od njih imaju samo slike na zidu i majku u crnini. Ako netko misli da je to dovoljno-ne, nije. Ponekad bi bio dovoljan i osmjeh tog poginulog oca ili silovane majke, samo jedan dodir da nas hrani. Ali ga nema, odavno ga je prekrila "laka Hrvatska zemlja".
Ma jebem ti takvu zemlju!!!
Sve se zna, a ništa se ne zna...Kako se samo moćno osjećamo kada kažemo da je rat iza nas! Taj nedefinirani stav mi kopa živce! Rat je tu, sada i ovdje! Mada ne pravdam nikog:tko je bez grijeha neka baci kamen prvi... Ali ipak vrijedno sjećanja je žrtva, i ove slike koje izazivaju našu tugu i plač hrvatskih majki čiji je život zadnjih 12 godina jadan i čemeran.
Još toga postoji za napisati o ovoj temi, ali možda netko pomisli da nije prikladno.
Možda sam premlada da shvatim, ali ne i da gajim duboku mržnju prema cijeloj srpskoj naciji.
Uz sliku koja slijedi želim vam sretan dan neovisnosti...
Prošli put uglavnom sam pričala o prijateljstvu. Mnoštvo pitanja stalo je u red, a ja sam sasvim slučajno našla odgovor(valjda...).
Listajući neke stare teke, naišla sam na stihove C. Conrada koji kažu je li pravo prijateljstvo trajno i kako ga prepoznati.
Pa evo:
Katkad ćeš kasno shvatiti da
prijateljem smatraš onog najvećeg
neprijatelja, a okrećeš glavu od
onog tko te cijeni.
Velika je cijena prijateljstva među
ljudima, jer prijateljstva nestaju
kad se ljudi upoznaju...
Možda odgovor, a možda samo privremeno rješenje.
Vi odlučite...
Evo malo promijena...
Ovo što vam upravo svira jest Hipnotyze od SOAD-a. Razlog zašto sam Stairway to Heaven zamijenila baš ovom pjesmom je njezina prva rečenica koja ide otprilike ovako: Why don't you ask the kids at Tiananmen Square was fashion the reason why they were there? U prijevodu: Zašto ne pitaš djecu na Trgu nebeskog mira je li moda bila razlog što su oni bili tamo? Ta rečenica me malo zaintrigirala i doznala sam da se u biti radi o krvavom gušenju studentskog pokreta 1989. godine, koji je tražio političke reforme u Kini...
Toliko o mom glazbenom izboru.Ipak, o ovom pokretu bih mogla još danima pisati, ali jednostavno ne želim. Mogu i mene kineske vlasti zatvoriti jer sam progovorila o tome, pa zato.
Prvi put nakon dugo vremena moje misli zaokuplja tema prijateljstva.Je li pravo prijateljstvo stvarno neraskidivo ili je to samo farsa, kao što je i povjerenje zapravo laž? Nitko nikoga u biti ne poznaje, ali postoji li ta osoba koja uz nas ostaje cijeli život? I kako uopće sam sebi dokazati da je to baš "to"? Gomila retoričkih pitanja, na koja NEMA odgovora.
Ja sam po svojoj prirodi dosta otvorena osoba, s puno prijatelja ali i neprijatelja, koji se vjerojatno zbog te moje osobnosti gomilaju. U ovom svom relativno kratkom, ali zanimljivom životu imam samo jednu pravu prijateljicu i jednu koja je na dobrom putu da to postane(neko nepovjerenje koči razvoj istinski prijateljskog odnosa). Dobro, nećemo sad o njoj. I da, ta prava prijateljica, zove se Ana. U zadnje 3 godine koliko smo zajedno nikad me nije ostavila samu. Ona nikad. Bilo je puno teških situacija, ali uvijek je bila tu.
Za razliku od svih drugih.
I onda se opet javljaju ona pitanja od maloprije. Sve je toliko savršeno, da uopće ne znam predvidjeti(a toga se malo i bojim) što se može dogoditi da ovo nestane. Postoji li ovakvo nešto uopće,ili samo treba čekati trenutak kad će nas netko probuditi i reći da smo sanjali?
Ne znam...
I nekako bi se već mogli nositi s tim neznanjem, da nije ovog života, koji nemilosrdno prolazi kraj nas, dan za danom... A u tome svemu trebamo prijatelja.
Možda sutra budem pametnija... Do tada preostaje samo čekati, jer možda vrijeme zaista ima odgovor na sve.
Sve oko mene je grijeh... Sad sam već dovoljno velika da to i sama znam.Svi me barem jednom zajebu.SVI. Uvijek sam mislila da negdje još postoji ono nešto što nas može spasiti. Al sve se manje nadam, kad znam da je i Krist došao s tim naumom i samo donekle uspio. Jer zlo se još uvijek vraća. Prvo u obliku već raspravljene teme laži, a onda u obliku preljuba. Ipak, bolje mi zvuči izdaja. Posebno loša stvar za cure,naglasila bih... Nama se sve piše, sve se pamti... Nikad nismo zadovoljni onim što imamo, a posebno je teško kad znamo da možemo bolje.Kako bih opet htjela biti muško!
Znate one trenutke kad se povede razgovor o životno važnim pitanjima tipa "gori li svjetlo u hladnjaku kada zatvorimo vrata?"
Čudo jedno kako svi o budalaštinama imamo definiran stav.
Ali prečesto je užasno teško procijeniti motaju li se dečki oko nas jer im je samo ono na pameti ili im se doista sviđamo!
Oni znaju:kada upoznaš djevojku sa svojim društvom ili s obitelji, zatvaraš si izlaz za evakuaciju. Dakle bolje nas je izolirati od njima poznatih!
Ako im je stvarno samo do malo zajedničkih tenutaka i ništa više, nametnut će lagane i površne teme. Neće ih biti briga niti kako ste proveli dan, a pogotovo što ste radili prije mjesec dana. Muškarac kojeg vrijedi zadržati pitat će o vama i vašem životu.
Dakle, cure moje drage, klonite se ovakvih. Neka uštose malo riječi i ponašanje, jer,
NE MOŽEMO SE VOLIT SAMO U MRAKU!
P.S.marinu sretna godina dana
Zašto je nama uvijek zanimljivije ono što ne možemo imati?
Žene su malčice zeznuti spol. Ali bitno je da se mijenjamo. Evo barem ja jesam. Npr. i sama sam do prije 2 godine trčala za "frajerima" u niskim autima sa čikovima u ustima i kvocijentom inteligencije nižim od cijene jednog litra benzina.
Takva bila sam ja, takve bile su sve. Ali idemo nabolje. Vidi me sad, godinu dana sasvim dobre i kvalitetne veze, mentalno stanje svijesti sve bolje i bolje...Zadovoljna sam. A i ljudi oko mene, valjda!
Dok ja ovako razmišljam, oni koji imaju godina kao ja su potpuno ili polovično neosviješteni.
Imam jednu frendicu koja služi kao najsvijetliji primjer različitog stupnja postizanja samosvijesti...
Njena priča je: U prvom razredu srednje škole ima prvog dečka. Stariji, zgodan, ma sve naj. Nakon desetak dana provedenih zajedno ona na brutalan način saznaje da ju je tih cijelih par dana veze varao!!! Oni prekidaju. Nakon 3-4 mjeseca opet zbriju, sve cool i on je opet odjebe.
A ona se, ni kriva ni dužna, štoviše super cura, nađe u rukama takvog debila.
I ja se pitam: Dokle ide ta naša ženska glupost?!!!
Razmišljam polako o prelasku na mušku stranu u ovom sukobu muško-ženskih odnosa. Kako je njima samo lako živjeti!!! Tako lijepo, ugodno hladnokrvno...
Možda u drugom životu budem muško...
Snažna sam ja, vjerujem da bi mi stajalo!